Novi izbornik hrvatske ženske boćarske reprezentacije Romano Grižančić iz Labina dao je interviju za internetski portal www.istrasport.eu koji prenosimo u cijelosti.

Romano Grižančić (lijevo) sa članovima ženske boćarske reprezentacije Hrvatske

 

Samo je jedan kolumnist IstraSport postao državni izbornik u RH i samo je jedan državni izbornik RH u povijesti pisao kolumne za IstraSport. Dame i gospodo čitatelji, od prošlog tjedna, Labinština i Istra imaju ženskog boćarskog izbornika. Postoji sportaši iz kojih treba riječi „vaditi kao kliještima“. Na našu sreću, Romano Grižančić, novi izbornik ženske boćarske reprezentacije, nije jedan od njih.

 

Može li se ukratko napisati sportski životopis Romana Grižančića?

Rođen sam 1972. godine, a svoje prve korake u boćanju napravio sam početkom 80-ih godina, i to  sa nekih 9-10 godina. Evo, ispada da sam preko 30 godina pa može se slobodno i reći, od kada znam za sebe, vezan za boćanje.

 

Kako mi je djetinjstvo vezano za dio Labina oko „dvorca“ Šćiri, iza današnje škole M.Vlačića gdje se u blizini i  nalaze boćarska igrališta to je i utjecalo da se počnem baviti upravo boćanjem. U početku smo kao djeca često, pa gotovo svakodnevno, dolazili na igrališta kako bi gledali starije kako igraju, a i pomagali smo „barbi“ od đoga da pripremimo terene da bi zauzvrat kasno navečer dobili koju minuticu igranja nakon starijih koji su boćali cijelo poslijepodne.

 

Dok bi stariji igrali svoje smo vještine vježbali u pijesku sa drvenim boćama iza kućice koja je još uvijek tu. Bilo je tada puno mladih, a najviše ih je okupljao i o njima brinuo pokojni g. Milan Vojić. Eto, tako je većina od nas počela igrati boće uz oca, noneta, brata, cijeta ili prijatelja. Netko od njih nam je pokazao nešto, ali uglavnom je to bilo samostalno uz „snimanje“ i imitiranje starijih đogadora.

 

Prvi klub u kojem sam igrao kao i većina od nas je BK Rudar. Kasnije je 1992.godine oformljen BK Labin koji je okupio najbolje igrače sa Labinštine pa sam tu i ja pristupio. Bila su to „zlatna“ vremena labinskog boćanja jer je BK Labin nekoliko puta bio najbolja ekipa u Gradu, a i bili smo nadomak prvoj nacionalnoj ligi (viceprvaci II lige).

 

Kasnije sam i sezonu i pol odradio u prvoligašu BK Vodnjan Wart koji se ugasio te sam se ponovno vratio u BK Labin gdje sam ostao do danas. U omladinskoj kategoriji dva sam puta od strane tadašnjih izbornika uvršten u reprezentaciju, najprije u kategoriji U-18 bivše države, a kasnije u kategoriji U-23 u reprezentaciji Hrvatske.

 

Nažalost, tada zbog nekih drugih utjecaja, nisam nastupio na velikim svjetskim i europskim smotrama iako sam već bio odabran za pojedine discipline. Bilo je to veliko razočaranje za mene pa sam jednog trenutka razmišljao o odustajanju od bavljenja boćanjem, međutim, evo, to se nije dogodilo.


Uz aktivno igranje oduvijek me zanimao rad sa mlađim uzrastima, ali i općenito sa boćarima u smislu da im se prenesu neka iskustva i stečena znanja jer pravih trenera nije bilo. Tako sam počeo sve manje igrati, a pažnju i aktivnosti usmjeravati na vođenje ekipe i rad u trenerskom smislu. Vodio sam i organizirao škole boćanja za mlade na području BC Labin  te sam preuzeo vođenje muške ekipe BK Labina.

 

U posljednjih četiri godine trener sam i voditelj ženske ekipe BK Labin i sportski trener muške ekipe, a i dalje radim sa mlađim uzrastima. Trenersku licencu i zvanje trenera boćanja stekao sam 2013. godine kada sam završio školovanje za trenera boćanja  u organizaciji HOA-e (Hrvatske olimpijske akademije). Od prošle godine sam i pomoćni trener HBS-a (Hrvatskog boćarskog saveza) na raspolaganju za sve projekte i natjecanja koje savez organizira u svim kategorijama. U 2015 .godini najviše aktivnosti sam imao kao pomoćni trener ženske reprezentacije Hrvatske.

 

Koje rezultate bi istaknuo?

Od rezultata u kojima sam svojim radom sudjelovao najznačajnija je bila prošla godina kada sam kao pomoćni trener nastupio na nekoliko međunarodnih natjecanja. Spomenuo bih međunarodni turnir za žene u Rumi (Srbija) gdje smo sa dvije ekipe osvojili drugo i treće mjesto, međunarodni turnir „Denis Ravera“ u Monacu gdje smo u  kategoriji U-15 osvojili srebro u parovima te U-18 zlato u štafeti (u muškoj kategoriji), a najveći uspjeh sigurno je osvajanje 4 medalje na proteklom PE u Saluzzu Italija (srebro u pojedinačnom i u paru te bronce u brzinskom i štafetnom izbijanju) gdje sam zajedno sa izbornikom g. Vukelićem sudjelovao u svojstvu pomoćnog trenera.

 

Na tom prvenstvu sudjelovala je i naša igračica iz kluba Tanja Grubiša koja je u paru osvojila srebro, a i najbolja je sportašica Labina za 2015. godinu. Isto tako sam kao pomoćni trener ženske reprezentacije sudjelovao u sva četiri ciklusa priprema za spomenuto PE. Igračice našeg kluba osvajale su visoka mjesta i na prvenstvima Hrvatske i Istre,a klub je među 4 ekipe u državi. Spomenuo bih da je i Mateo Načinović, danas po meni jedan od najboljih mladih igrača, pa možemo reći i u svjetskim razmjerima, bio član BK Labina u kojem sam bio voditelj. Dakako da  najveća zasluga pripada samim igračima i igračicama, a trener je tu kao „support“ u fazama pripreme i pomoći u raznim situacijama.


Kada si saznao da ćeš postati prvi državni seniorski izbornik na Labinštini? Je li te to iznenadilo?

Izbornikom ženske nacionalne vrste postao sam odlukom o imenovanju od strane Izvršnog odbora HBS-a od 20. veljače, znači pred nepunih mjesec dana. Obzirom da sam već nekoliko godina u ženskom boćanju i recimo da dobro poznam situaciju, a i da sam odradio gotovo sve aktivnosti u prošloj godini u pripremnom ciklusu očekivao sam da će mi i ove godine Savez ukazati povjerenje u svojstvu pomoćnog trenera, ali Savez se odlučio i odabrao me za izbornika. Mogu reći da sam ugodno iznenađen.


Komentar trenutne situacije u hrvatskom ženskom boćanju? Gdje se najviše radi, gdje se najbolje radi, a gdje najbrže napreduju?

Žensko boćanje u Hrvatskoj se sve više popularizira i mislim da ide u pozitivnom pravcu što se tiče razvoja i kvalitete igre. Nastup na proteklom PE je pokazao da imamo potencijala i za najsjajnija odličja. Najveći broj klubova dolazi iz PGŽ gdje se i najviše, i najbolje radi.

 

Sigurno se najviše radi u klubu aktualnih prvakinja ŠB Čavle, ali spomenuo bih i BK Mariniće i  BK Komižu (na Visu ) koji u svojim redovima ima dosta mladih igračica koje su pokazale vidan napredak. Ipak definitivno najbolje uvjete što se tiče treniranja imaju klubovi iz PGŽ. Tu je dakako po kvaliteti  i naš klub koji je sigurno po rezultatima u vrhu nacionalnog ženskog boćanja, ali nažalost još uvijek nemamo pravih uvjeta za još kvalitetniji rad.

 

U Istri je BK Labin prvi krenuo sa sudjelovanjem u natjecanjima pa možemo reći da imamo zasluga za kasnije uključivanje i drugog kluba koji se natječe ženskoj ligi, a to je BK Nova Veruda. Već se dvije godine za redom organiziraju i županijska natjecanja što je znak da se žensko boćanje ipak omasovljuje. U Istri djeluju još i ŽBK Pula Squalus te BK Plamen iz Babići, ali se ne natječu u državnom ligaškom natjecanju. Inače se ligaška natjecanja odvijaju kroz 1. Hrvatsku žensku ligu te županijsku ligu PGŽ.


Kako komentiraš stanje u muškom boćanju, vidiš li tu napredak ili nazadovanje?

Muško boćanje je pokazalo da je u vrhu europskog, a time i svjetskog boćanja. Svakako da kvaliteta ide prema gore. Posebno je vidljiv napredak u Dalmaciji čiji klubovi u svojim redovima imaju nekoliko odličnih mladih igrača. Svakako bi trebalo rad još više usmjeriti na mlađe kategorije jer o tome ovisi budućnost i daljnji napredak hrvatskog boćanja. Iako mladih nema puno kao npr. u drugim sportovima, ipak mislim da još uvijek nemamo razloga za brigu.


Koliko si zadovoljan sa boćanjem na Labinštini, (a može i Istri) ? Da li je po tebi pametna ideja; vječno prizivanje fuzije dva labinska kluba? 

O boćanju na Labinštini sam već dosta pisao i preko ovog portala. Tu smo gdje jesmo već godinama. Niti napredujemo, niti nazadujemo. Izgleda da  još uvijek nema potencijala, a ni uvjeta za jedan iskorak prema eventualnom državnom ligaškom natjecanju. Mali korak je napravljen sa ženskim boćanjem, ali i dalje nema pomaka u mlađim kategorijama.

 

Postojeće mlade igrače bi trebalo okupljati u jednu sredinu koja će im omogućiti stručan rad i dalje napredovanje. U svakoj od lokalnih sredina  (Kršan-Pićan, Sveta Nedjelja, Labin i Raša) bi trebalo stvoriti uvjete za rad s mladima okupljenih u jednom klubu. Naravno za to trebaju i određena financijska sredstava, ali i dodatni angažman i dogovor između svih klubova. Možda će mi netko zamjeriti, ali možda su se kvalitetniji igrači previše raspršili po klubovima.

 

Formiranje jedne kvalitetne ekipe je čini mi se trenutno „teška“ misija. Ne mogu reći da sam nezadovoljan jer se ipak s obzirom na to da se zimski pripremni period praktički gubi, postižu zadovoljavajući rezultati, a i klubovi se trude da opstanu i da rade u ionako dosta nelagodnoj financijskoj situaciji.

 

Sigurno sam nezadovoljan sa činjenicom da i dalje nemamo boćarsku dvoranu koja bi nam omogućila rad u zimskom periodu, a time i sigurno animiranje mlađe populacije. Isto tako, nedostaje i  stručnog kadra u klubovima koji bi pridonio boljem radu.

 

Nije tajna da sam kao voditelj boćarskog centra Labin i predstavnik boćanja u IO Sportske zajednice Grada Labina „tjerao“ ideju oko udruživanja BK Rudar i BK Labin u jednu organizaciju. Ideja je bila jedan klub sa dvije ili tri selekcije od kojih bi jedna sigurno bila ekipa mladih. Osobno sam bio angažiran u pokušaje da se to ostvari, ali nažalost (ili na sreću) to se nije desilo.

 

Neću ulaziti u detalje, ali mislim da u ovom trenutku ovu fuziju nije potrebno prizivati. BK Labin i Bk Rudar imaju svoju povijest, svoju organizaciju i to treba poštovati. Bitno je reći da su i BK Rudar i BK Labin danas u dobrim odnosima i da zajednički nastupaju prema cilju da Labin napokon dobije zatvoreni prostor. Možda u nekom budućem razdoblju kada se stvore neki novi uvjeti ova opcija ponovno bude aktualna.


Može li labinsko boćanje uopće napredovati obzirom na uvjete koje ima/nema? Tvoja usporedba uvjeta sa ostalim gradovima u Istri ?

Puno sam puta isticao, a već sam pomalo i dosadan da je pitanje dvorane ključno za razvoj i budućnost ovog sporta u samom Gradu Labinu, ali i na cijeloj Labinštini, a pogotovo za mladi kadar kojeg praktički i nema. Imamo i više nego dovoljni broj 4-staznih vanjskih boćališta, ali još uvijek nažalost nemamo stalnije rješenje za zatvoreni boćodrom.

 

Često smo ovisni o nebu pa moramo utakmice odrađivati u susjednim dvoranama i tako stvarati dodatne troškove. Svi boćarski centri u Istri osim Rovinja i Labina imaju boćarsku dvoranu i mogu organizirati natjecanja i turnire u zimskom periodu i nisu ovisni o vremenskim prilikama što im sigurno daje prednost. U žargonu možemo reći da su nas svi pomalo „prejahali“. Postoje naznake da će se do ljeta ipak odrediti smjernice rješenja za boćare u smislu određivanja lokacije za moguću boćarsku dvoranu, ali na samu realizaciju ćemo izgleda još morati pričekati.


Kakvi su planovi u 2016., što se tiče ženske reprezentacije kojoj si sada izbornik ?

Glavna misija reprezentacije u 2016. godini je Svjetsko prvenstvo u Maroku (Casablanca) koje bi trebalo biti održano od 1-8.10. i to u šest disciplina (parovi, pojedinačno, krug, precizno, brzinsko i štafetno izbijanje).

 

Planirana su tri ciklusa priprema plus još jedno mini okupljanje neposredno prije odlazak na SP. U planu je nastup  reprezentacije na međunarodnim turnirima u Rumi i Kranju, nekoliko pripremnih utakmica sa odabranim selekcijama, a i potencijalne reprezentativke u sklopu individualnih priprema nastupaju na otvorenim međunarodnim turnirima u Klani i Pazinu kao i ostalim turnirima.

 

Spomenut ću da 1. travnja kreće nastavak Hrvatske ženske boćarske lige u prvenstvu 2015/2016 (pet kola + doigravanje) te nakon toga KEP za žene (finale KEP-a je u Idriji od 10-12.6). Osim toga igračice će svoju formu iskazivati i na prvenstvima županije. Prije samog SP počinje i novo prvenstvo u ligi 2016/2017 pa će to biti dobar uvod u finale priprema za svjetsku smotru. Nakon SP na rasporedu su sva prvenstva Hrvatske tako da kao što vidite program je dosta intenzivan.